Plave koverte nade: Priča o poštaru koji je krao tugu od jednog oca

U malom mjestu gdje se vrijeme mjeri otkucajima crkvenog sata i zvukom vjetra koji šiba kroz suve grane, živio je stari Huso. Svakog petka, on bi izlazio ispred svoje trošne kapije, dotjeran kao da ide na najveću svečanost. Njegova bijela košulja, brižljivo ispeglana, sijala je na suncu, a francuska kapa stajala je ravno na glavi. Huso nije čekao proljeće, niti je čekao penziju. Čekao je jedan specifičan zvuk – tupi odjek poštarevog mopeda koji se probija kroz prašnjavu cestu.

Kada bi se Asim, lokalni poštar, napokon pojavio iza okuke, Husino lice bi se preobrazilo. Starost bi na trenutak nestala iz njegovih očiju, zamijenjena dječijom nadom koja je bila toliko snažna da je boljela. "Asime, sokole moj!" vikao bi starac, dok su mu ruke podrhtavale od uzbuđenja. "Ima li vijesti sa sjevera? Je li pisao moj Senad?" Asim bi silazio sa motora, osjećajući kako mu se svaki put srce skuplja u grudima. Gledao bi u tog čovjeka koji je živio od sjećanja i znao je da istina može ubiti brže od bilo koje bolesti.

Laž koja je čuvala život

Istina je bila surova: Senad, Husin sin jedinac, nije se javio godinama. Švedska ga je progutala, a novi život izbrisao je tragove sela i oca koji je u to selo uložio svaku kap znoja. Ali Asim to nije mogao izgovoriti. Umjesto toga, posegnuo bi u svoju torbu i izvadio plavu kovertu. Bila je to koverta koju je Asim sam kupio, sam adresirao i na kojoj je on, krišom u pošti, lupio pečat da bi izgledala autentično. "Ima, Huso, kako da nema! Piše Senad, kaže da ne stiž od posla, ali misli na tebe," lagao bi Asim, dok mu je glas podrhtavao od težine te prevare.

Sjeli bi u Husinu hladnu kuhinju, mirisnu na staru kahvu i tišinu. Huso bi prislonio pismo na srce, zatvorio oči i disao duboko, kao da kroz papir može osjetiti miris svog djeteta. Pošto su mu oči davno oslabile, molio bi Asima da mu pročita redove koje je zapravo Asim sam sastavljao prethodne noći. "Dragi babo, djeca su porasla, pitaju za tebe... Čuvaj se, poslaću ti para za drva čim stignem..." Asim bi čitao te rečenice, a Huso bi klimao glavom, ponosan, srećan, potpuno uvjeren da je voljen. Ta pisma su bila jedini razlog zbog kojeg je njegovo srce i dalje kucalo.

Posljednji susret i tihi odlazak

Godine su prolazile, a Huso je postajao sve slabiji. Jednog dana, Asim je došao mimo rasporeda. Čuo je da starac više ne može ustati. Našao ga je u polumraku sobe, blijedog i mirnog. Na stočiću pored kreveta stajao je uredno složen svežanj od preko stotinu plavih koverti – cijela jedna istorija lažne ljubavi koja je održala jednog čovjeka u životu. Huso je otvorio oči samo na trenutak, prepoznavši prijatelja koji mu je donosio jedinu radost.

"Asime... je li tu?" prošaputao je starac jedva čujno. Asim je sjeo na ivicu kreveta, uzeo ga za ruku i slagao posljednji put: "Tu je, Huso. Parkira auto pred kapijom. Samo što nije ušao. Rekao je da mu halališ što je kasnio." Huso se tada nasmiješio, onim najljepšim osmijehom koji čovjek može imati kada odlazi u miru. Njegova ruka je klonula, a plava koverta je pala na pod pored kreveta. Umro je vjerujući u ljubav koja nije postojala, ali koja mu je bila stvarnija od svega drugog.

Povratak sina i gorka spoznaja

Dženaza je bila skromna, dok se iznenada nije pojavio skupi crni automobil. Iz njega je izašao Senad. Izgledao je kao stranac u sopstvenom dvorištu, gledajući u kuću kao u nekretninu koju treba što prije unovčiti. Razgovarao je telefonom o prodaji zemlje, dok su komšije bacale zemlju na tabut njegovog oca. Asim, koji je stajao po strani, osjetio je kako mu bijes proključa u venama. Prišao je Senadu nakon što je sve završeno i u ruke mu gurnuo onaj svežanj plavih pisama.

"Šta je ovo?" pitao je Senad zbunjeno, otvarajući jedno pismo. Lice mu je postalo pepeljasto kada je prepoznao svoj "rukopis" koji nikada nije poslao. "To su pisma koja sam ja pisao u tvoje ime," rekao mu je Asim oštro. "Pisao sam ih jer ti nisi imao vremena ni da ga pozoveš. On je umro sretan jer je mislio da ga voliš. Živio je od ovih laži koje sam ja izmišljao svake noći." Senad je ćutao, a ruke su mu se počele tresti dok je shvatao koliku je prazninu ostavio za sobom.

Ali Asim nije stao tu. Izvadio je drugi koverat, pun požutjelih, neotvorenih pisama koja su se godinama vraćala iz Švedske sa naznakom "nepoznata adresa". "A ovo su pisma koja je on slao tebi. Svakog mjeseca. Pisao ti je da te čeka, da ti sve oprašta i da se moli za tvoje zdravlje. Vraćala su se jer si se krio od njega, a on te nikada nije prestao tražiti." Senad je stajao tamo, bogat i moćan, a zapravo siromašniji od bilo koga na tom groblju. Pitao je Asima koliko je dužan za sav trud i poštarinu, pokušavajući da novcem opere savjest.

Asim se okrenuo prema svom starom moped, ne želeći ni da pogleda u ponuđeni novčanik. "Nisi ti meni ništa dužan, Senade," rekao je tiho preko ramena. "Ti si bio samo ime na koverti koje je on volio. Ja sam bio taj koji mu je bio sin svih ovih godina." Ostavio je Senada da stoji sam u prašini, držeći gomilu papira koja je bila jedini dokaz ljubavi koju nikada nije zaslužio. Huso je otišao u miru, a Senad je ostao da živi sa istinom koja je bila teža od bilo kojeg kamena na tom mezaru.