Moja baka je svako jutro kuhala dvije kafe, iako je djed umro prije deset godina, a kad sam ostala kod nje, vidjela sam ko svako jutro popije onu drugu

Svaka porodica ima svoje običaje koje niko ne dovodi u pitanje. Kod nas je to bila bakina kafa. Deset godina nakon što je djed otišao, baka je svako jutro, tačno u pola sedam, kuhala dvije kafe. Jednu za sebe. I jednu u djedovoj staroj šolji s plavim cvijetom. Svi smo mislili da je to iz tuge. Da je ostavlja za djeda. A onda sam jednom prespavala kod nje. I u šest i trideset pet, vidjela sam ko je ušao na zadnja vrata i popio tu drugu kafu.

Baka i mama: rat od deset godina

Zovem se Leona. Moja baka Fanika i moja mama Ljiljana nisu progovorile ni riječ već deset godina. Bar je tako izgledalo. Cijela porodica je znala za njihov „rat“:

• na djedovom ispraćaju, posvađale su se oko djedovog vjenčanog prstena: baka je htjela da ga sahrane s njim, mama je htjela da ga sačuva za mog brata,
• od tada, na porodičnim ručkovima, sjedile su na suprotnim krajevima stola,
• jedna drugoj su se obraćale preko trećih: „Reci tvojoj mami da je sarma preslana.“ „Reci baki da niko nije pitao za mišljenje.“
• a kad bi se slučajno srele u prodavnici, okretale su glavu.

Tata je odustao od pokušaja da ih pomiri. Mi unuci smo navikli. Takva su bila pravila igre.

Dvije šolje

Baka je, poslije djedove smrti, ostala da živi sama u staroj kući na kraju grada. Svako jutro, u pola sedam, kuhala je kafu u staroj džezvi. Uvijek dvije. Jednu je sipala u svoju šolju, a drugu u djedovu, onu bijelu, s plavim cvijetom, s malim okrnjenim rubom.

Kad smo je pitali zašto, samo bi rekla: „Navika, dijete. Pedeset godina sam kuhala dvije.“ Mi smo mislili da je to njen način da djed bude s njom. Svi smo se raznježili kad bismo vidjeli tu drugu šolju na stolu. Niko nikad nije provjerio da li je ostajala puna.

Noć kod bake

Ove zime, baka se prehladila i ja sam, kao najstarija unuka, ostala kod nje dvije noći da joj pomognem. Prvo jutro, probudila sam se rano, oko šest i petnaest. Iz kuhinje se već širio miris kafe. Ustala sam tiho i stala iza vrata dnevne sobe.

Baka je, u kućnoj haljini, sipala kafu u dvije šolje. Postavila je djedovu šolju na sto, na njegovo mjesto. Stavila je i tanjirić s dvije kocke šećera. Djed je pio kafu bez šećera. To me zbunilo.

A onda, u 6:35, čula sam kako se zadnja vrata kuhinje tiho otvaraju. Neko je ušao. Neko ko je znao gdje je ključ ispod saksije. Skinuo je kaput, objesio ga na stari djedov čiviluk, i sjeo na djedovo mjesto, za djedovu šolju.

Bila je to moja mama.

Dvije žene za istim stolom

Stajala sam iza vrata, ne dišući. Mama je ubacila dvije kocke šećera u djedovu šolju. Baka joj je pružila tanjir s kiflama. I onda su, dvije žene koje se deset godina „ne podnose“, počele da pričaju. Ne tiho. Ne hladno. Nego kao dvije najbolje drugarice.

„Jesi li vidjela onu Ružu na pijaci, onu sa trećeg sprata, kakvu je kosu ofarbala?“ „Kao šargarepa!“ I obje su prasnule u smijeh.

Pričale su o tati, o meni i bratu, o komšijama, o seriji koju obje gledaju. Smijale su se. A onda je baka tiho rekla: „Sanjala sam ga noćas. Ivu. Sjedio je ovdje i pio kafu.“ Mama je spustila šolju i uzela baku za ruku. „I ja ga sanjam, mama. Svaki put kad pijem iz ove šolje.“

Mama. Zvala ju je „mama“.

Uhvaćene

Nisam izdržala. Ušla sam u kuhinju. Obje su se ukočile kao djeca uhvaćena kod tegle s medom. Mama je skočila sa stolice. Baka je ispustila kiflu.

„Leona!“ „Vas dvije?! Deset godina?!“ Gledale su jedna u drugu. A onda su, istovremeno, počele da se smiju. Toliko da su baki krenule suze.

Istina o „ratu“

Sjela sam s njima za sto. Baka mi je skuhala treću kafu. I ispričale su mi sve, upadajući jedna drugoj u riječ:

1. na djedovom ispraćaju su se zaista posvađale oko prstena, glasno, pred svima, i obje su se zaklele da više neće progovoriti,
2. ali sedmicu kasnije, mama je, sama, u šest ujutro, došla kod bake da joj vrati djedovu šolju, koju je bila ponijela greškom,
3. baka ju je, iz navike, pozvala na kafu. I mama je sjela. Plakale su obje sat vremena,
4. i od tog jutra, deset godina, mama dolazi svaki dan u 6:35, prije posla, na kafu iz djedove šolje. Kao djed. S dvije kocke šećera, jer mama pije sa šećerom.

„A zašto, pobogu, niste nikome rekle?“ pitala sam. Baka i mama su se pogledale. Pa slegle ramenima. „Pa svi su već znali da se ne podnosimo“, rekla je baka. „Bilo bi nam glupo da se odjednom pomirimo pred svima. A i ponos, dijete. Ponos.“

„A prsten?“ Mama je iz džepa izvadila lančić. Na njemu je visio djedov vjenčani prsten. „Dogovorile smo se tog prvog jutra. Nosim ga ja dok sam živa, pa ide tvom bratu. Ali svako jutro ga skinem i stavim pored djedove šolje.“

Nedjeljni ručak

Te nedjelje, na porodičnom ručku, baka i mama su sjele jedna pored druge. Tata je ispustio viljušku. Brat je mislio da je neko umro. A baka je, mirno, sipala mami sarmu i rekla: „Ljiljana, kušaj. Danas sam stavila manje soli. Kako ti voliš.“ Za stolom je zavladala tišina. A onda je mama rekla: „Hvala, mama.“ I obje su se nasmijale, kao dvije djevojčice.

Tata je kasnije pitao kako se to desilo „preko noći“. Mama je samo namignula meni. A baka je rekla: „Preko deset godina, sine. I preko jedne šolje.“

Iz ove priče naučila sam:

• Ono što ljudi pokazuju pred drugima nije uvijek ono što osjećaju kad su sami.
• Tuga zbog istog čovjeka može zbližiti one koje je svađa razdvojila.
• Ponos je ponekad jedini razlog zašto se pomirenje krije od svijeta.
• Najjače veze se ne grade na velikim riječima, nego na maloj šolji kafe, svako jutro, u isto vrijeme.

Djedova šolja s plavim cvijetom i dalje stoji na istom mjestu na bakinom stolu. Sad svako jutro u šest i trideset pet, oko nje sjede tri žene. Baka, mama i ja, kad god prespavam kod nje. Djed bi se smijao. Znam to. Uvijek je govorio da će se ove dvije jednog dana pomiriti. Samo nije znao da će im za to trebati njegova šolja.