Majka koju je izbacio na hladnoću: Priča o sinu koji je zaboravio ko ga je nosio
Nakon sahrane mog muža bila sam sigurna u jedno: da čovjek ne može osjetiti veću prazninu od one kada izgubi saputnika sa kojim je dijelio cijeli život. Tog dana, dok je nebo bilo olovno i kiša neumorno padala, imala sam osjećaj da se i priroda saginje pod istim teretom tuge koji je lomio moja leđa. Zemlja oko svježeg groba bila je teška i tamna, baš kao i misli koje su mi se rojile u glavi.
Stajala sam sama, sa svijećom u ruci, gledajući kako se blato lijepi za moje cipele. Ramon je ležao ispod te zemlje, a sa njim i četrdeset godina uspomena — jutra uz kafu, sitne svađe, dugi pogledi bez riječi, i zajednički snovi koje smo gradili skromno, ali iskreno. Kada su se ljudi razišli, a zvuk molitve utihnuo, ostala sam sama sa tišinom. Mislila sam da me ništa više ne može slomiti.
Prevarila sam se.
Najstariji sin, Jun, bio je ponos svog oca. Ramon je u njemu vidio nastavak sebe, čovjeka koji će nositi porodicu, čuvati dom i poštovati majku. Govorio je često: „Jun je jak. On će se pobrinuti za sve kad mene ne bude.“ Te riječi danas zvuče kao gorka šala.
Nije prošlo ni sedam dana od sahrane, a Jun se već ponašao kao vlasnik svega. U kući se još osjećao miris tamjana, stolovi nisu ni bili sklonjeni, a on je hodao kroz sobe kao da ih tek sada prvi put vidi. Ključevi kuće su završili u njegovom džepu. Pogledi su mu postali hladni. Ton mu je bio zapovjednički.
Sjetila sam se trenutka iz prošlosti, kada me je Ramon zamolio da kuću i zemlju prepišemo na Junovo ime. — „Lakše je tako, Teresa. Djeca će se ponašati odgovornije kad je imovina na njima.“ Vjerovala sam mu. Vjerovala sam i sinu. Nisam znala da sam tim potpisom sebi oduzela sigurnost.
Sedmog dana nakon sahrane, Jun me je pozvao da se provozamo. Rekao je da mi treba svjež zrak, da se malo sklonim iz kuće. Ušla sam u auto sa torbom u kojoj sam imala nekoliko stvari — maramu, lijekove i jednu staru fotografiju Ramona. Nisam ni slutila da se neću vratiti.
Vozio je dugo, bez riječi. Skrenuo je s glavnog puta i zaustavio se pored napuštene autobuske stanice. Vjetar je nosio prašinu, a okolo nije bilo ničega osim praznine. Okrenuo se prema meni i rekao, glasom koji nisam prepoznala: — „Mama, ovdje izlaziš. Ja i moja žena više ne možemo da te izdržavamo. Snalazi se sama.“
U tom trenutku nisam osjetila suze. Osjetila sam nešto gore — potpunu nevjericu. Gledala sam u lice djeteta koje sam nosila pod srcem, i nisam mogla pronaći ni trag onog dječaka kog sam učila da veže pertle. Njegove oči bile su hladne, bez imalo sramote.
Izašla sam iz auta. Torba mi je bila teška, ali ne od stvari — već od spoznaje da mi je dom nestao. Auto je otišao bez osvrtanja. Ostala sam sama, na hladnoći, kao da nikada nisam bila majka.
Tada sam shvatila koliko je istinita rečenica koju ljudi često izgovaraju olako: „Imaš djecu, nisi sama.“ Nekada je istina upravo suprotna.
Ali ono što Jun nije znao, bilo je da ja nisam bila potpuno bespomoćna.
Godinama sam u unutrašnjem džepu nosila bankarsku knjižicu. Ramon i ja smo štedjeli u tišini, odvajajući malo po malo. Nismo putovali, nismo se razmetali. Taj novac je bio naš štit — za dane kada niko drugi ne bi stao uz nas. Na računu je bilo više nego dovoljno da preživim, ali sam znala da ako to iko sazna, postat ću meta.
Prvu noć sam provela na klupi ispred male prodavnice. Vlasnica mi je donijela čaj i rekla: — „Djeca danas brzo zaborave ko ih je držao kad su padali.“ Te riječi su me zaboljele, ali su mi dale snagu.
Kasnije sam iznajmila malu sobu. Radila sam na pijaci, čistila povrće, nosila teške kese. Ljudi su me zvali „Mama Teresa“. Nisam dirala glavni novac — živjela sam skromno, od kamate i rada svojih ruku. Svake večeri bih provjerila knjižicu i vratila je na sigurno.
Vrijeme je prolazilo. Čula sam vijesti o Junu — luksuz, kocka, dugovi. Nisam ga tražila. On je mene ostavio.
A onda se pojavio.
Stajao je ispred mene, mršav, slomljen, sa suzama u očima. Pao je na koljena. — „Mama, pogriješio sam. Spasi me.“
Gledala sam ga dugo. U meni su se borili bol i sjećanja. I tada sam se sjetila Ramona. „Šta god da postane, to je i dalje naš sin.“
Izvadila sam knjižicu i položila je pred njega. — „Ovo je sve što je tvoj otac skupljao. Ako ovo ponovo prokockaš — izgubit ćeš više od novca.“
Da li će se promijeniti? Ne znam. Ali ja sam, uprkos svemu, ostala majka.
I to mi niko nije mogao oduzeti.
Stajala sam sama, sa svijećom u ruci, gledajući kako se blato lijepi za moje cipele. Ramon je ležao ispod te zemlje, a sa njim i četrdeset godina uspomena — jutra uz kafu, sitne svađe, dugi pogledi bez riječi, i zajednički snovi koje smo gradili skromno, ali iskreno. Kada su se ljudi razišli, a zvuk molitve utihnuo, ostala sam sama sa tišinom. Mislila sam da me ništa više ne može slomiti.
Prevarila sam se.
Najstariji sin, Jun, bio je ponos svog oca. Ramon je u njemu vidio nastavak sebe, čovjeka koji će nositi porodicu, čuvati dom i poštovati majku. Govorio je često: „Jun je jak. On će se pobrinuti za sve kad mene ne bude.“ Te riječi danas zvuče kao gorka šala.
Nije prošlo ni sedam dana od sahrane, a Jun se već ponašao kao vlasnik svega. U kući se još osjećao miris tamjana, stolovi nisu ni bili sklonjeni, a on je hodao kroz sobe kao da ih tek sada prvi put vidi. Ključevi kuće su završili u njegovom džepu. Pogledi su mu postali hladni. Ton mu je bio zapovjednički.
Sjetila sam se trenutka iz prošlosti, kada me je Ramon zamolio da kuću i zemlju prepišemo na Junovo ime. — „Lakše je tako, Teresa. Djeca će se ponašati odgovornije kad je imovina na njima.“ Vjerovala sam mu. Vjerovala sam i sinu. Nisam znala da sam tim potpisom sebi oduzela sigurnost.
Sedmog dana nakon sahrane, Jun me je pozvao da se provozamo. Rekao je da mi treba svjež zrak, da se malo sklonim iz kuće. Ušla sam u auto sa torbom u kojoj sam imala nekoliko stvari — maramu, lijekove i jednu staru fotografiju Ramona. Nisam ni slutila da se neću vratiti.
Vozio je dugo, bez riječi. Skrenuo je s glavnog puta i zaustavio se pored napuštene autobuske stanice. Vjetar je nosio prašinu, a okolo nije bilo ničega osim praznine. Okrenuo se prema meni i rekao, glasom koji nisam prepoznala: — „Mama, ovdje izlaziš. Ja i moja žena više ne možemo da te izdržavamo. Snalazi se sama.“
U tom trenutku nisam osjetila suze. Osjetila sam nešto gore — potpunu nevjericu. Gledala sam u lice djeteta koje sam nosila pod srcem, i nisam mogla pronaći ni trag onog dječaka kog sam učila da veže pertle. Njegove oči bile su hladne, bez imalo sramote.
Izašla sam iz auta. Torba mi je bila teška, ali ne od stvari — već od spoznaje da mi je dom nestao. Auto je otišao bez osvrtanja. Ostala sam sama, na hladnoći, kao da nikada nisam bila majka.
Tada sam shvatila koliko je istinita rečenica koju ljudi često izgovaraju olako: „Imaš djecu, nisi sama.“ Nekada je istina upravo suprotna.
Ali ono što Jun nije znao, bilo je da ja nisam bila potpuno bespomoćna.
Godinama sam u unutrašnjem džepu nosila bankarsku knjižicu. Ramon i ja smo štedjeli u tišini, odvajajući malo po malo. Nismo putovali, nismo se razmetali. Taj novac je bio naš štit — za dane kada niko drugi ne bi stao uz nas. Na računu je bilo više nego dovoljno da preživim, ali sam znala da ako to iko sazna, postat ću meta.
Prvu noć sam provela na klupi ispred male prodavnice. Vlasnica mi je donijela čaj i rekla: — „Djeca danas brzo zaborave ko ih je držao kad su padali.“ Te riječi su me zaboljele, ali su mi dale snagu.
Kasnije sam iznajmila malu sobu. Radila sam na pijaci, čistila povrće, nosila teške kese. Ljudi su me zvali „Mama Teresa“. Nisam dirala glavni novac — živjela sam skromno, od kamate i rada svojih ruku. Svake večeri bih provjerila knjižicu i vratila je na sigurno.
Vrijeme je prolazilo. Čula sam vijesti o Junu — luksuz, kocka, dugovi. Nisam ga tražila. On je mene ostavio.
A onda se pojavio.
Stajao je ispred mene, mršav, slomljen, sa suzama u očima. Pao je na koljena. — „Mama, pogriješio sam. Spasi me.“
Gledala sam ga dugo. U meni su se borili bol i sjećanja. I tada sam se sjetila Ramona. „Šta god da postane, to je i dalje naš sin.“
Izvadila sam knjižicu i položila je pred njega. — „Ovo je sve što je tvoj otac skupljao. Ako ovo ponovo prokockaš — izgubit ćeš više od novca.“
Da li će se promijeniti? Ne znam. Ali ja sam, uprkos svemu, ostala majka.
I to mi niko nije mogao oduzeti.
Post a Comment