Svjetlo koje nikada nije ugašeno
„Mama, zašto ti je opet lampa gorjela cijelu noć?“
Marko je stajao na vratima kuhinje, s aktovkom u ruci i pogledom koji je istovremeno bio zabrinut i nervozan. 
Ana je sjedila za stolom, umotana u stari vuneni džemper. Na šporetu je stajala prazna džezva, a televizor u dnevnoj sobi je tiho šuštao, kao da i sam osjeća da je ostao budan bez razloga. „Zaspala sam“, rekla je blago. „Htjeli su da puste onu staru seriju, znaš… i nekako mi se oči sklopile.“
Marko je uzdahnuo. „Ne bi smjela tako kasno da ostaješ budna. Ljekar je rekao da moraš da se odmaraš.“
Ona se samo nasmiješila. Nije imala snage da mu objašnjava da noći nisu teške zbog televizije, već zbog tišine koja postane glasna kad ostane sama. Privukla je džemper bliže tijelu, skrivajući drhtaj u rukama.
Marko je živio svega nekoliko kilometara dalje, ali su ti kilometri često izgledali kao cijeli drugi svijet. Dolazio je rijetko – uglavnom usput, između sastanaka i obaveza.
„Donio sam ti tablete i malo voća“, rekao je, već gledajući na sat. „Hvala ti, sine“, šapnula je. „Neka te sreća prati.“
Pružila je ruku da mu dotakne obraz, kao nekada kada je bio dijete, ali on se instinktivno malo povukao, ne iz neljubaznosti, već iz navike da uvijek negdje žuri.
„Moram krenuti. Javiću se ovih dana.“ „Naravno. Čuvaj se“, rekla je tiho.
Vrata su se zatvorila. Ana je ostala da stoji nekoliko trenutaka, a zatim je prišla prozoru. Gledala je kako Marko nestaje niz ulicu, sve dok se njegov lik nije stopio s jutarnjom gužvom.
Položila je dlan na grudi. „Bože, čuvaj ga“, promrmljala je. „Ako ja više ne budem mogla.“
Sljedećeg popodneva, poštar je ubacio kovertu u stari sandučić koji je godinama škrgutao kad god bi se otvorio. Ana je izašla polako, oslanjajući se na ogradu. Na koverti nije bilo pošiljaoca, samo uredno ispisano:
„Za mog sina Marka – kada dođe vrijeme.“
Sjela je za sto, otvorila ladicu i izvadila papir i olovku. Ruke su joj blago drhtale, ali misli su bile jasne.
„Drago moje dijete“, napisala je. „Ako ovo čitaš, znači da sam propustila priliku da ti sve kažem gledajući te u oči. Majke uvijek misle da ima još vremena. A vrijeme, izgleda, uvijek ima druge planove.“
Zastala je. Pogled joj je pao na fotografiju u drvenom okviru – mali Marko, blatnjavih patika, sa osmijehom koji nije poznavao brige.
„Sjećaš li se kad si se bojao mraka?“ nastavila je. „Svaku noć sam ostavljala malo svjetlo u hodniku. Ne zato što je mrak bio opasan, već da znaš da nisi sam. To svjetlo sam palila i kad si odrastao. Samo da znaš da te čekam.“
Suze su joj kliznule niz lice. Nije ih brisala.
„Ako ikada pomisliš da nisi bio dovoljno blizu, znaj da sam te uvijek nosila u sebi. Majke se ne hrane velikim stvarima. Nama je dovoljno da čujemo glas svoje djece.“
Presavila je pismo, stavila ga u kovertu i na nju napisala: „Otvoriti kad me više ne bude.“
Tri sedmice kasnije, Markov telefon zazvonio je usred sastanka.
„Gospodine Petrović… ovdje bolnica. Žao mi je… Vaša majka je preminula noćas.“
Riječi su ostale da lebde u zraku. Marko nije odgovorio. Samo je zatvorio oči.
Kuća ga je dočekala mirisom kamilice i starog drveta. Sve je bilo na svom mjestu, kao da ga ona još uvijek čeka. Na stolu njena šolja. Na sandučiću – koverta.
Otvorio ju je drhteći.
„Ne tuguj previše, sine“, pisalo je. „Tuga je dokaz da smo se voljeli, ali nemoj dozvoliti da te veže. U ormaru sam ostavila tvoj stari kaput. Prala sam ga mnogo puta. Još miriše na tebe.“
Marko je sjeo na pod. Suze su same tekle.
„Znam da si imao svoj život. Nikada ti to nisam zamjerila. Svaki tvoj dolazak bio mi je praznik. Svaki tvoj poziv – poklon.“
Na kraju: „Kad se osjetiš sam, stavi ruku na grudi. Tamo sam.“
Noć je proveo na podu, budan. Ujutro je sunce obasjalo stare zavjese. Hodao je kućom, dodirujući sitnice – stolicu, fotografije, police.
Na frižideru poruka: „Skuhala sam supu. Ako dođeš gladan.“
Sjeo je i zaplakao kao dijete.
Dani su prolazili, ali mir nije dolazio. Jedne subote se vratio. Otvorio je prozore. Ptica je zapjevala.
Poštar je stajao na kapiji. „Imam još nešto za vas. Vaša majka je insistirala.“
Još jedno pismo.
„Ako si se vratio, znači da sam bila u pravu. Ova kuća je tvoja samo ako u njoj ima života. Ne zatvaraj svjetla. Ostavi jedno upaljeno. Možda ga vidim.“
Marko se nasmiješio kroz suze.
Te večeri, ostavio je lampu upaljenu.
Godine su prolazile. Kuća je disala. Jednog dana doveo je sina.
„Ovdje je živjela tvoja baka.“ „Gdje je sada?“ „Svuda.“
Dijete je mahnulo nebu.
A Marko je znao – neka svjetla se nikada ne gase.
Jer majčina ljubav ne poznaje kraj. Ona ostaje. Uvijek.
Ana je sjedila za stolom, umotana u stari vuneni džemper. Na šporetu je stajala prazna džezva, a televizor u dnevnoj sobi je tiho šuštao, kao da i sam osjeća da je ostao budan bez razloga. „Zaspala sam“, rekla je blago. „Htjeli su da puste onu staru seriju, znaš… i nekako mi se oči sklopile.“
Marko je uzdahnuo. „Ne bi smjela tako kasno da ostaješ budna. Ljekar je rekao da moraš da se odmaraš.“
Ona se samo nasmiješila. Nije imala snage da mu objašnjava da noći nisu teške zbog televizije, već zbog tišine koja postane glasna kad ostane sama. Privukla je džemper bliže tijelu, skrivajući drhtaj u rukama.
Marko je živio svega nekoliko kilometara dalje, ali su ti kilometri često izgledali kao cijeli drugi svijet. Dolazio je rijetko – uglavnom usput, između sastanaka i obaveza.
„Donio sam ti tablete i malo voća“, rekao je, već gledajući na sat. „Hvala ti, sine“, šapnula je. „Neka te sreća prati.“
Pružila je ruku da mu dotakne obraz, kao nekada kada je bio dijete, ali on se instinktivno malo povukao, ne iz neljubaznosti, već iz navike da uvijek negdje žuri.
„Moram krenuti. Javiću se ovih dana.“ „Naravno. Čuvaj se“, rekla je tiho.
Vrata su se zatvorila. Ana je ostala da stoji nekoliko trenutaka, a zatim je prišla prozoru. Gledala je kako Marko nestaje niz ulicu, sve dok se njegov lik nije stopio s jutarnjom gužvom.
Položila je dlan na grudi. „Bože, čuvaj ga“, promrmljala je. „Ako ja više ne budem mogla.“
Sljedećeg popodneva, poštar je ubacio kovertu u stari sandučić koji je godinama škrgutao kad god bi se otvorio. Ana je izašla polako, oslanjajući se na ogradu. Na koverti nije bilo pošiljaoca, samo uredno ispisano:
„Za mog sina Marka – kada dođe vrijeme.“
Sjela je za sto, otvorila ladicu i izvadila papir i olovku. Ruke su joj blago drhtale, ali misli su bile jasne.
„Drago moje dijete“, napisala je. „Ako ovo čitaš, znači da sam propustila priliku da ti sve kažem gledajući te u oči. Majke uvijek misle da ima još vremena. A vrijeme, izgleda, uvijek ima druge planove.“
Zastala je. Pogled joj je pao na fotografiju u drvenom okviru – mali Marko, blatnjavih patika, sa osmijehom koji nije poznavao brige.
„Sjećaš li se kad si se bojao mraka?“ nastavila je. „Svaku noć sam ostavljala malo svjetlo u hodniku. Ne zato što je mrak bio opasan, već da znaš da nisi sam. To svjetlo sam palila i kad si odrastao. Samo da znaš da te čekam.“
Suze su joj kliznule niz lice. Nije ih brisala.
„Ako ikada pomisliš da nisi bio dovoljno blizu, znaj da sam te uvijek nosila u sebi. Majke se ne hrane velikim stvarima. Nama je dovoljno da čujemo glas svoje djece.“
Presavila je pismo, stavila ga u kovertu i na nju napisala: „Otvoriti kad me više ne bude.“
Tri sedmice kasnije, Markov telefon zazvonio je usred sastanka.
„Gospodine Petrović… ovdje bolnica. Žao mi je… Vaša majka je preminula noćas.“
Riječi su ostale da lebde u zraku. Marko nije odgovorio. Samo je zatvorio oči.
Kuća ga je dočekala mirisom kamilice i starog drveta. Sve je bilo na svom mjestu, kao da ga ona još uvijek čeka. Na stolu njena šolja. Na sandučiću – koverta.
Otvorio ju je drhteći.
„Ne tuguj previše, sine“, pisalo je. „Tuga je dokaz da smo se voljeli, ali nemoj dozvoliti da te veže. U ormaru sam ostavila tvoj stari kaput. Prala sam ga mnogo puta. Još miriše na tebe.“
Marko je sjeo na pod. Suze su same tekle.
„Znam da si imao svoj život. Nikada ti to nisam zamjerila. Svaki tvoj dolazak bio mi je praznik. Svaki tvoj poziv – poklon.“
Na kraju: „Kad se osjetiš sam, stavi ruku na grudi. Tamo sam.“
Noć je proveo na podu, budan. Ujutro je sunce obasjalo stare zavjese. Hodao je kućom, dodirujući sitnice – stolicu, fotografije, police.
Na frižideru poruka: „Skuhala sam supu. Ako dođeš gladan.“
Sjeo je i zaplakao kao dijete.
Dani su prolazili, ali mir nije dolazio. Jedne subote se vratio. Otvorio je prozore. Ptica je zapjevala.
Poštar je stajao na kapiji. „Imam još nešto za vas. Vaša majka je insistirala.“
Još jedno pismo.
„Ako si se vratio, znači da sam bila u pravu. Ova kuća je tvoja samo ako u njoj ima života. Ne zatvaraj svjetla. Ostavi jedno upaljeno. Možda ga vidim.“
Marko se nasmiješio kroz suze.
Te večeri, ostavio je lampu upaljenu.
Godine su prolazile. Kuća je disala. Jednog dana doveo je sina.
„Ovdje je živjela tvoja baka.“ „Gdje je sada?“ „Svuda.“
Dijete je mahnulo nebu.
A Marko je znao – neka svjetla se nikada ne gase.
Jer majčina ljubav ne poznaje kraj. Ona ostaje. Uvijek.
Post a Comment