Naslijeđe u kamenu: Drvo koje je prevarilo sve
Na rubu sela nalazila se padina koju su svi zaobilazili. Bio je to sivi, negostoljubivi kamenjar gdje je čak i sunce peklo jače nego drugdje. Međutim, starog Luku to nije spriječilo. Svakog jutra, pogrbljen pod teretom godina, penjao bi se uz brdo noseći u rukama tek malu sadnicu oraha i istrošenu alatku.
Njegov kramp je odzvanjao planinom dok je pokušavao probiti neprobojnu površinu. Komšija Marko, čovjek koji je bogatstvo mjerio hiljadama grla stoke i hektarima najplodnije ravnice, često bi zastao na svom konju, posmatrajući taj prizor s podsmijehom.
"Luka, zar te pamet napušta u starosti?" dovikivao bi mu Marko, dok mu je svilena košulja sjajila na suncu. "Sadiš drvo kojem treba vječnost da naraste, a tvoja je svijeća dogorjela. Nećeš ti vidjeti ni lista, a kamoli ploda s tog kamena!"
Starac bi samo obrisao znoj s lica, naslonio se na kramp i mirno odgovorio: "Marko, čovjek ne sadi drvo da bi on ubrao plod, nego da bi onaj ko dolazi poslije njega imao gdje da se skloni od žege. Dobrota nije trgovina, nego dug zemlji koja nas hrani."
Marko bi se samo nasmijao i otišao, uvjeren da su starčeve riječi samo utjeha za sirotinju koja nema ništa svoje.
Godine su tekle kao mutna voda. Luka je tiho preminuo, ostavivši iza sebe samo onaj mladi orah koji se inatno držao za pukotine u stijeni. Marko je postao još bogatiji, a njegov sin, mladi i neustrašivi Ivan, postao je ponos kuće.
Jednog proljeća, priroda je pokazala svoje najsurovije lice. Nebo je postalo crno, a kiša koja je padala danima pretvorila je mirne potoke u bijesne nemani. Planina je počela da "klizi". Ivan se vraćao iz susjednog sela kada ga je usred klanca zatekla strašna bujica. Vodeni zid, noseći sa sobom stabla i ogromno kamenje, sručio se direktno na put.
Voda je u trenu odnijela konja, a Ivana bacila u pobješnjelu rijeku blata. Mladić se očajnički pokušavao uhvatiti za bilo šta, ali gola padina mu nije nudila ništa osim klizavog kamenja. Vodopad, koji se formirao nad provalijom samo stotinjak metara niže, zlokobno je hučao.
Marko je s obale posmatrao tragediju. Vrištao je, trčao, nudio svo svoje blago onome ko spasi njegovog jedinca, ali niko nije smio skočiti u smrt. U trenutku kada se činilo da je sve izgubljeno, Ivana je bujica bacila direktno na ono jedino čvrsto što je stajalo na putu vodi – na Lukin orah.
Stablo, koje je deceniju i po puštalo korijenje duboko kroz kamen tražeći život, stajalo je nepomično kao tvrđava. Ivan je objema rukama zagrlio hrapavo stablo. Snažni korijeni, ojačani borbom protiv krša i suše, izdržali su udare stihije. Orah nije popustio; stajao je kao štit između mladića i ponora.
Kada se nevrijeme smirilo i kada su seljani konopcima izvukli Ivana na sigurno, Marko je pao na kolena. Nije gledao u svoje poplavljene njive ni uništene ambare. Gledao je u drvo kojem se godinama rugao.
Te večeri, najmoćniji čovjek u kraju otišao je na zapušteni dio groblja. Kleknuo je pored skromne humke s drvenim krstom na kojem je jedva bilo čitljivo ime starog Luke.
"Oprosti mi, starino", šaputao je Marko kroz suze. "Rugao sam se tvom radu, misleći da je uzaludan jer ti od njega nemaš koristi. Danas sam shvatio da je tvoja nesebičnost kupila život mom djetetu. Ti si sadio život, a ja sam brojao samo novac."
Marko više nikada nije bio isti čovjek. Svojim je novcem podigao spomenik Luki, ali je učinio i više od toga – oko onog oraha na kamenjaru sazidao je kameni vidikovac, da svako ko tuda prođe može odmoriti u hladu.
Orah na kamenjaru ostao je da svjedoči o velikoj istini: najvrijednija su ona djela čije plodove nećemo mi okusiti, jer prava veličina čovjeka počinje onog trenutka kada sadi drveće u čijem hladu zna da nikada neće sjediti.
Njegov kramp je odzvanjao planinom dok je pokušavao probiti neprobojnu površinu. Komšija Marko, čovjek koji je bogatstvo mjerio hiljadama grla stoke i hektarima najplodnije ravnice, često bi zastao na svom konju, posmatrajući taj prizor s podsmijehom.
"Luka, zar te pamet napušta u starosti?" dovikivao bi mu Marko, dok mu je svilena košulja sjajila na suncu. "Sadiš drvo kojem treba vječnost da naraste, a tvoja je svijeća dogorjela. Nećeš ti vidjeti ni lista, a kamoli ploda s tog kamena!"
Starac bi samo obrisao znoj s lica, naslonio se na kramp i mirno odgovorio: "Marko, čovjek ne sadi drvo da bi on ubrao plod, nego da bi onaj ko dolazi poslije njega imao gdje da se skloni od žege. Dobrota nije trgovina, nego dug zemlji koja nas hrani."
Marko bi se samo nasmijao i otišao, uvjeren da su starčeve riječi samo utjeha za sirotinju koja nema ništa svoje.
Godine su tekle kao mutna voda. Luka je tiho preminuo, ostavivši iza sebe samo onaj mladi orah koji se inatno držao za pukotine u stijeni. Marko je postao još bogatiji, a njegov sin, mladi i neustrašivi Ivan, postao je ponos kuće.
Jednog proljeća, priroda je pokazala svoje najsurovije lice. Nebo je postalo crno, a kiša koja je padala danima pretvorila je mirne potoke u bijesne nemani. Planina je počela da "klizi". Ivan se vraćao iz susjednog sela kada ga je usred klanca zatekla strašna bujica. Vodeni zid, noseći sa sobom stabla i ogromno kamenje, sručio se direktno na put.
Voda je u trenu odnijela konja, a Ivana bacila u pobješnjelu rijeku blata. Mladić se očajnički pokušavao uhvatiti za bilo šta, ali gola padina mu nije nudila ništa osim klizavog kamenja. Vodopad, koji se formirao nad provalijom samo stotinjak metara niže, zlokobno je hučao.
Marko je s obale posmatrao tragediju. Vrištao je, trčao, nudio svo svoje blago onome ko spasi njegovog jedinca, ali niko nije smio skočiti u smrt. U trenutku kada se činilo da je sve izgubljeno, Ivana je bujica bacila direktno na ono jedino čvrsto što je stajalo na putu vodi – na Lukin orah.
Stablo, koje je deceniju i po puštalo korijenje duboko kroz kamen tražeći život, stajalo je nepomično kao tvrđava. Ivan je objema rukama zagrlio hrapavo stablo. Snažni korijeni, ojačani borbom protiv krša i suše, izdržali su udare stihije. Orah nije popustio; stajao je kao štit između mladića i ponora.
Kada se nevrijeme smirilo i kada su seljani konopcima izvukli Ivana na sigurno, Marko je pao na kolena. Nije gledao u svoje poplavljene njive ni uništene ambare. Gledao je u drvo kojem se godinama rugao.
Te večeri, najmoćniji čovjek u kraju otišao je na zapušteni dio groblja. Kleknuo je pored skromne humke s drvenim krstom na kojem je jedva bilo čitljivo ime starog Luke.
"Oprosti mi, starino", šaputao je Marko kroz suze. "Rugao sam se tvom radu, misleći da je uzaludan jer ti od njega nemaš koristi. Danas sam shvatio da je tvoja nesebičnost kupila život mom djetetu. Ti si sadio život, a ja sam brojao samo novac."
Marko više nikada nije bio isti čovjek. Svojim je novcem podigao spomenik Luki, ali je učinio i više od toga – oko onog oraha na kamenjaru sazidao je kameni vidikovac, da svako ko tuda prođe može odmoriti u hladu.
Orah na kamenjaru ostao je da svjedoči o velikoj istini: najvrijednija su ona djela čije plodove nećemo mi okusiti, jer prava veličina čovjeka počinje onog trenutka kada sadi drveće u čijem hladu zna da nikada neće sjediti.
Post a Comment