Pismo djeteta koje voli oba roditelja – i ne želi birati

Ovo pismo nije optužba. Nije presuda. Ovo je glas djeteta koje voli oba roditelja i ne želi da bira.

Dragi mama i tata,

Pišem vam ovo pismo ne zato što želim da vas povrijedim, već zato što više ne znam kako drugačije da objasnim ono što nosim u sebi. Možda vam se čini da sam mali, da ne razumijem dovoljno, da će sve ovo s vremenom proći. Ali istina je da osjećam mnogo više nego što pokazujem i da pamtim svaku riječ, svaki uzdah i svaku tišinu.

Molim vas, recite mi – riječima i djelima – da vas oboje mogu i dalje voljeti. Recite mi da to nije izdaja. Da ne moram skrivati osmijeh kada sam s jednim od vas, niti osjećati krivicu kada sam s drugim. Vi ste se nekada pogledali i odlučili da zajedno donesete mene na ovaj svijet. Ja nisam birao taj početak, ali sam postao dio njega. I sada, kada se vaš put razdvojio, ja sam i dalje vaše dijete – cijelo, a ne napola.

Nemojte me uvlačiti u vaše sukobe. Nemojte mi prenositi poruke, ne pitajte me šta je onaj drugi rekao, gdje je bio ili s kim se viđa. Kada to radite, osjećam se kao da me stavljate između dvije vatre. Pretežak je to teret za moja leđa. Ja nisam sudija. Nisam svjedok. Nisam glasnik. Ja sam samo dijete koje želi mir.

Svaka vaša ružna riječ koju izgovorite jedno o drugom prolazi kroz mene. Čak i kada mislite da sam zauzet igrom ili da ne slušam – ja čujem. I svaka ta riječ se u meni pretvara u bol, jer vi ste dio mene. Kada povrijedite jedno drugo, povrijedite i mene.

Molim vas, nemojte govoriti loše o mami kada sam s tobom, tata. I nemojte govoriti loše o tati kada sam s tobom, mama. Čak i ako mislite da govorite istinu. Ja još nisam spreman nositi vaše istine. Ja vas moram vidjeti kao dobre, kao sigurne, kao one koji me vole bezuslovno.

Nemojte se boriti oko mene kao da sam nagrada. Ja ne pripadam nikome od vas pojedinačno. Ja pripadam sebi, ali vas oboje trebam. Vrijeme sa mnom nije privilegija – to je pravo koje imate oboje. I pravo koje i ja imam.

Najviše me boli kada me tjerate da biram. Kada me pitate s kim želim biti. Jer šta god da izaberem, izgubit ću dio sebe. Ako izaberem mamu, osjećam da izdajem tatu. Ako izaberem tatu, osjećam da ostavljam mamu. A ja ne želim birati. Ja želim vas oboje.

Molim vas, recite mi jasno da vaš razvod nije moja krivica. Recite mi to više puta. Čak i ako vam se čini očiglednim. Jer kada ostanem sam, u tišini, ja ipak krivim sebe. Djeca često preuzimaju krivicu jer žele sačuvati roditelje kao dobre ljude.

Kada se vratim kući ljut ili povučen, nemojte misliti da me je drugi roditelj okrenuo protiv vas. Nisam otrovan. Samo sam tužan. Tužan jer više ne mogu živjeti s vama oboje pod istim krovom. Ta ljutnja je tuga koja ne zna kako drugačije da izađe.

Molim vas, nemojte mi obećavati stvari koje ne možete ispuniti. Kada kažete da ćete doći po mene u određeno vrijeme, ja vas čekam. Kada se ne pojavite, u meni se ruši povjerenje. Naučite me da su vaše riječi sigurne.

Znam da ćete jednog dana imati nove partnere. Znam da to nije lako prihvatiti. Ni vama, ni meni. Ali dozvolite mi da se polako naviknem. Nemojte me tjerati da mrzim, ali ni da odmah volim. Ja samo želim da vas ne izgubim.

Nemojte me koristiti kao alat za osvetu. Nemojte me tjerati da špijuniram, da vam govorim kako drugi roditelj živi. To me čini nelojalnim. A ja ne želim birati strane.

Molim vas, pomozite mi da shvatim da iako se vaš brak završio, naša veza nije. Vi ste moji roditelji zauvijek. Bez obzira na adrese, prezimena i nove početke.

Za vas, razvod može biti nova šansa. Za mene, to je gubitak svijeta koji sam poznavao. Gubitak zajedničkih jutara, večera, praznika. To je cijena koju nisam birao, ali je plaćam.

Zato vas molim – ako se više ne volite, poštujte se. Zbog mene. Jer vaše poštovanje je jedini način da ja odrastem bez straha da moram birati između dvije osobe koje najviše volim.

S ljubavlju koja još uvijek vjeruje u vas,
vaš sin