Psiholog odgovara: „Nije problem u kuhanju i čišćenju, već u načinu na koji gledamo na partnerstvo“

Objava muškarca koji je sam renovirao kuću i sada očekuje da buduća supruga učestvuje u kuhanju, čišćenju i održavanju doma izazvala je brojne reakcije. Neki ga podržavaju i smatraju da je sasvim normalno očekivati da partneri podijele kućne obaveze, dok drugi smatraju da se iza njegovih očekivanja krije tradicionalna podjela uloga.

Psiholog bi, međutim, vjerovatno rekao da suština problema nije u tome ko će oprati suđe ili očistiti kuću, već u tome kako dvoje ljudi doživljavaju brak i šta podrazumijevaju pod riječju „partnerstvo“.

Prije svega, potpuno je legitimno željeti partnera koji će učestvovati u održavanju zajedničkog doma. Ako jedna osoba radi određene poslove oko kuće, a druga druge, to samo po sebi nije ništa loše. Problem nastaje kada se unaprijed pretpostavi da određeni poslovi automatski pripadaju ženi ili muškarcu.

Brak nije ugovor u kojem se unaprijed određuje ko mora šta raditi. Dvoje ljudi bi trebalo da razgovaraju o svojim očekivanjima i pronađu način koji odgovara oboma.

Muškarac koji ulaže novac, vrijeme i trud u izgradnju i održavanje kuće ima pravo biti ponosan na ono što je napravio. Ali isto tako, žena koja svakodnevno kuha, pere, čisti, brine o djeci ili obavlja druge kućne obaveze također ulaže vrijeme i energiju, čak i kada taj doprinos nema cijenu na računu.

Zato je opasno kada partneri počnu voditi neku vrstu „knjigovodstva“ u vezi i računati ko je više dao.

„Ja sam napravio kuću, ti si skuvala ručak“ nije zdrava osnova za dugoročan odnos.

Mnogo važnije pitanje glasi: da li oboje imaju osjećaj da doprinose zajedničkom životu i da se njihov trud cijeni?

Postoji još jedna važna stvar. Ako muškarac očekuje da žena kuha, pere i čisti, sasvim je pošteno da žena kaže šta ona očekuje od njega. Možda će ona preuzeti veći dio kućnih poslova, dok će on preuzeti održavanje kuće, dvorišta, popravke i fizički zahtjevnije poslove. Možda će, s druge strane, oboje kuhati i čistiti. Ne postoji jedna formula koja odgovara svakom paru.

Problem nastaje tek kada jedna osoba smatra da se njen doprinos podrazumijeva, dok se doprinos druge osobe smatra obavezom.

Posebno treba biti oprezan s pričom o vlasništvu nad kućom. Imovina, brak, ulaganja i eventualni razvod predstavljaju pravna pitanja i ne mogu se jednostavno svesti na to ko je koliko puta skuhao ručak ili pokosio travu. Emotivni doprinos i pravna prava nisu ista stvar.

Ako muškarac strahuje da bi nakon godina ulaganja mogao ostati bez onoga što je stvarao, taj strah je razumljiv. Ali rješenje nije u tome da buduću suprugu posmatra kao potencijalni trošak ili nekoga kome treba „naplatiti usluge“. Rješenje je u otvorenom razgovoru, jasnim dogovorima i, kada je potrebno, pravnom savjetu.

Jednako tako, žena ne bi trebala ulaziti u brak očekujući da muškarac bude jedini finansijer, majstor, vozač, zaštitnik i osoba koja će rješavati svaki problem. Partnerstvo znači da obje osobe imaju odgovornosti.

Najvažnije pitanje prije braka zato nije: „Hoće li ona čistiti moju kuću?“ niti „Hoće li on sve finansirati?“

Bolje pitanje je: „Možemo li zajedno dogovoriti život u kojem ćemo se oboje osjećati poštovano i cijenjeno?“

Ako mogu, onda kuhanje, čišćenje, košenje trave ili cijepanje drva postaju samo svakodnevni poslovi koje treba riješiti. Ako ne mogu, onda ni najljepša kuća, najveća plata ili savršeno uređen dom neće riješiti problem.

Pravi partner nije osoba koja će uraditi tačno polovinu svih poslova. Pravi partner je osoba s kojom možete otvoreno razgovarati, dogovarati se i imati osjećaj da niste sami u životu.