ODGOVOR PSIHOLOGA: Dijete uskoro kreće u školu, a i dalje spava s odraslima – kako postaviti granice?

Razumijem zašto vam ova situacija stvara nelagodu, posebno zato što dijete uskoro puni šest godina i približava se polazak u školu. Ipak, važno je odmah naglasiti da potreba djeteta da povremeno ili čak često spava uz roditelja ili drugu blisku osobu sama po sebi ne znači da s djetetom nešto nije u redu.

Djeca se razlikuju. Neka vrlo rano razviju potrebu za vlastitim prostorom i bez problema cijelu noć spavaju sama, dok druga duže traže blizinu odrasle osobe. Spavanje nije samo fiziološka potreba, već je kod djece povezano i s osjećajem sigurnosti, privrženošću i načinom na koji se nose sa strahovima i promjenama.

Međutim, činjenica da dijete uskoro kreće u školu jeste dobar razlog da se polako počne raditi na tome da samostalno spavanje postane uobičajena rutina. To ne treba raditi naglo, uz svađu, prijetnje ili osjećaj da je dijete „veliko pa bi već trebalo znati“. Takav pristup može proizvesti upravo suprotan efekat i povećati njenu potrebu za sigurnošću.

Posebno bih obratio pažnju na jednu stvar: dijete je iz prvog braka vašeg supruga. Ako postoje promjene u njenom porodičnom životu, različite kuće, odvojeni roditelji ili osjećaj da mora dijeliti pažnju roditelja, moguće je da joj je blizina odraslih posebno važna. Ne mora značiti da je to razlog, ali vrijedi razmisliti o tome šta se dešava u njenom emocionalnom svijetu.

Ono što je također važno jeste da ne pokušavate problem riješiti tako što ćete joj samo reći: „Ti si sada velika djevojčica i moraš spavati sama.“ Dijete može razumjeti pravilo, ali mu istovremeno možda još uvijek treba pomoć da se osjeća sigurno kada ostane samo u sobi.

Mnogo bolji pristup je postepeno uvođenje rutine. Na primjer, svake večeri možete imati isto vrijeme za odlazak u krevet, kratku priču, razgovor, zagrljaj i ritual koji će joj signalizirati da je vrijeme za spavanje. Ako tokom noći dođe u vaš krevet, mirno je vratite u njenu sobu bez rasprave i ljutnje. Možete ostati nekoliko minuta uz nju, a zatim se vratiti u svoju sobu.

Najvažnije je da oba odrasla budu dosljedna. Ako je jedne noći vratite u njenu sobu, a druge joj dopustite da ostane u vašem krevetu, dijete će teško razumjeti šta se od njega očekuje. Granica treba biti jasna, ali istovremeno nježna.

Također ne bih preporučio da se djetetu govori da „smeta odraslima“ ili da zbog nje nemate intimu. To je problem odraslih i dijete ne treba nositi osjećaj krivice zbog svojih potreba. Vi i suprug imate pravo na privatnost, ali granice treba postaviti na način koji djetetu neće poslati poruku da je ona neželjena.

Što se tiče vašeg mišljenja da odrasli trebaju imati svoj prostor, s tim se načelno mogu složiti. Djeci je koristan vlastiti prostor i rutina, a odraslima je potrebna privatnost. Ali to ne znači da dijete koje traži blizinu radi nešto „suludo“ ili neprihvatljivo. Puno je korisnije pokušati razumjeti zašto joj je ta blizina potrebna i onda joj pomoći da sigurnost postepeno pronađe i u vlastitom krevetu.

Nemirno spavanje je još jedna stvar koju vrijedi pratiti. Ako se dijete često budi, ima noćne strahove, ružne snove, priča u snu ili pokazuje izraženu anksioznost tokom dana, bilo bi dobro razgovarati s pedijatrom ili dječjim psihologom. Ne zato što treba odmah tražiti problem, nego da se isključe mogući razlozi i dobije individualni savjet.

Još jedna važna stvar: nemojte praviti poređenje između vašeg doma i doma njene majke. Ako ona zaista ima istu naviku i kod majke, to može biti korisna informacija, ali nije potrebno ulaziti u takmičenje oko toga ko je „kriv“ za njeno ponašanje. Djetetu je najvažnije da kod oba roditelja ima predvidljivost, sigurnost i jasne granice.

Moja preporuka bi zato bila da vi i suprug zajedno dogovorite pravila i da ih zatim mirno primjenjujete. Postavite joj vlastiti prostor za spavanje, napravite ugodnu večernju rutinu i dajte joj dovoljno vremena da se navikne. Ako dođe tokom noći, vratite je u krevet bez kažnjavanja i velikih razgovora.

Ukoliko nakon nekoliko sedmica dosljednog pristupa nema nikakvog pomaka ili primijetite da iza njenog ponašanja stoje jaki strahovi, tuga, anksioznost ili druge promjene u ponašanju, tada bih preporučio razgovor sa dječjim psihologom.

Na kraju, mislim da je najvažnije promijeniti perspektivu. Cilj nije natjerati dijete da spava samo zato što je „dovoljno veliko“, nego joj pomoći da se osjeća dovoljno sigurno da može spavati sama. Granice i nježnost ne isključuju jedno drugo. Upravo kombinacija jasnog pravila i osjećaja sigurnosti najčešće daje najbolje rezultate.